domijeve nacije

PREŽIVJETI FAX NIJE LAKO, pitaj me kako

budući da sam stigo do kraja još jedne faze života, možda je vrijeme da svoju mudrost prenesem novim generacijama kojih ovdje ima jako puno... upisat fax, ostat normalan (kolko tolko), polagat ispite, natjerat se na odgovornost, izlazit van, sačuvat staru ekipu, uspješno žicat roditelje novce, napisat diplomski, obranit ga, profeštat.... nije sve to nimalo lako za izbalansirat, pa su vam ovdje glavne zvijezde vodilje:

UPIS I BOLESNO STANJE MOZGA:
u školi treba bit dobar sa svima, od profesora do svih u razredu, jer je to odličan temelj. ocjene nisu upitne, jer je upravo moj razred dokaz da je malo ljudi upisalo fax i da su oni došli s jako različitim znanstvenim podlogama. one intenzivne pripreme za fax su napravile svoje i već sam počeo sanjat zadatke za primjemni. živciranje je neizbježno ali brojka 319 razrješila me sve nervoze i moglo se službeno reć: domi je upao na fax! bez plaćanja! par tisuća kuna godišnje više za nažicat od svojih doma... dugo ljeto je počelo i nesvjestan onoga što me čeka, uživao sam u hrvatskom suncu

PRVA GODINA:
privikavanje. činilo se sve skupa OK, ali jako brzo slijedi najteži dio studentskog života: beidranje nad "izgubljenim školskim životom", živiranje nad čudnom ekipom koja je sa mnom u grupi. začuđeno gledanje ljudi dok veselo uživaju u izazovima kolokvija, ispita i svega ostalog, dok ja doživljavam krizu i debelo razmišljam da se ispišem s faxa. nije ni s ispitima bilo loše, ali jednostavno nisam vidio sebe među takvim ljudima. došao je i kraj akademske godine i kraj predavanja. usred rokova odlučujem probat upisat grafički, ali najčudniji splet okolnosti i zakona uzrokuje moje kašnjenje na prijave za prijemni i postalo je jasno: domi, ostaješ na feru! pomiri se s tim i izvuci najbolje iz svega!
ispiti su išli dobro, kriza se malo razilazi i tješim se činjenicom da sam barem ostao u svojem gradu i sam sebi govorim "a kaj misliš da si negdje iz dalmacije, pa da si došo ovdje studirat?! u kakvom bi tek onda bedu bio? ajmo dalje!"... skoro sam i uvjet dao, falio mi je jedan ispit (točnije jedan bod na pismenom) i upisao sam i više nego zadovoljavajuću parcijalu.... najbolje tek dolazi

PARCIJALA DRUGE GODINE:
samo dva upisana predmeta daju mi puno vremena za cuganje, pljuganje, novu ekipu, odlaženje na tulume, sprdanje sa fakultetskim suputnikom Spoxom i shvaćanje da život i nije tako loš... kršenje svih mogućih stavki iz statuta fakulteta i kodeksa ponašanja (preciznije ne smijem jer bi moglo bit sranja)... sve polako ide, ispite smo nekak dali, skužili da se sve može kad se dobro organiziraš... počinje faza NSB-a i učenja u okruženju najljepših cura na svijetu (iza te izjave ću stajat i kad me budu u grob spuštali)... istina je da nisam bio jedan od onih koji se bude u 7 ujutro, i čekaju u redu za mjesto na 3. ili 4. katu, pa onda zauzmu za 16 frendova, odu na kavicu, pa sjednu učit, pa se 7 minuta odu zapalit pljugu, pa odu na ručak i tak... ja sam došo tam u 3 popodne kad već ima mjesta, sjeo i nisam se dizao do 9... takav sam, kad mi nekaj ide, onda mogu nad time visit satima... jedini odmor mi je bio dignut glavu i vidjet zgodne cure kak šamaraju guzom i idu prema wc-u (kad se sjetim kaj sam si sve zamišljao:) red dolazi na vraćanje pravom studiranju

DRUGA GODINA:
upoznaje se nova ekipica, novi alkohol je u krvi, ispiti idu puno lakše nego do tada, Spox i ja učimo di god sitgnemo, kod njega, kod mene, u podrumu, na faxu, u knjižnici.... i svugdje postoje posebne anegdote... od ogromnog reptila koji je uletio u sobu privučen svjetlom iz sobe, preko rezignacije začinjene manijakalnim smijehom, do odustajanja od učenja riječima "Špox, jebeš ovo! idemo mi vam pit pive!" (nije mu trebalo puno da pristane), pa sve do prepisivanja na usmenom dok profesor kljuca i spava... slanje poruka pod ispitom, učenje do 6 ujutro, a ispit je u osam, proslava ispita odlaskom na koncert ili pljugicom na obližnjoj livadi... sve je bilo dozvoljeno.... život je tekao dalje.

TREĆA GODINA:
najbolje razdoblje studiranja tek je pred nama... izabrali smo svoj smjer na kojem je život tekao puno jednostavniuje, puno intimnije i puno smislenije.... 40-ak ljudi, kao jedan sretni razred koji je nevjerojatno bio nastrojen na tulume i zezanciju... činilo se - i na FERu ima života... ispiti su išli još jednostavnije i sve češće se dešavalo da na stranici indexa nemam ocjenu nižu od vrlo dobar (4)... odlasci na more, dani uvjeti u 7 mjesecu, komisija ispita s druge godine bila je jedina stresna točka u svemu... činilo se - Uspjet ću ja ovo!

ČETVRTA GODINA:
ispiti teku još lakše, upoznajemo se s profesorima onak za pravo... lokalna birtija dobiva svoje stalne goste, gitara se nerijetko dolazi i sve češće nastaje lom... nisam ni primjećivao da studiram i da tu i tamo sjednem za knjigu, a index se punio... čak se počelo i barit unutar grupe :) o tome možda na nekom drugom blogu :)
sve se više čini da će i ispred mojeg imena stajat nekakav prefix tipa dipl. ing.

PETA GODINA:
zadnji i formalni dio studiranja je pred nama... i dalje se sve zahuktava nevjerojatnom brzinom, ispiti se sami od sebe daju, profesori nas sve češće posjećuju na pijankicama, slave se zadnji rođendani, zadnji ispit, zadnji pismeni, zadnji usmeni, zadnji labosi, zadnji dan predavanja, zadnje sve... svje bilo zadnje i polako se u sve nas pomalo uvukla nostalgije i sjeta. predavanja su gotova i jednog nepotrebnog utorka doživljavam najbolji dio studiranja i najveću buru emocija nad svime: auto mi je nekim slučajem bio sparkiran pred faxom, pa sam do njega krenuo tamo od menze pa preko faxa do glavnog ulaza... bilo je oko 8 na večer, a neki zbor je imao probu u jednoj od naših predavaonica... fax prazan, polumrak, sve je mirno i njihovi glasovi su ispunili sve. sjeo sam si na stepenice i doživio najugodnije i najjednostavnije trenutke života... sve je jasno, sve je jednostavno, samo sjediš, razmišljaš o svemu, o proteklih par godina provedenih u toj ustanovi, a ovi pjevaju neku tužnu, ali ponosnu pjesmu... da mi je netko mogao opisati taj osjećaj prije faxa, upisao bih ga i rekao bih "Ma vrijedit će svake sekunde!" i znate kaj? ipak je vrijedilo...

KRAJ:
krenulo se u civilnu kao služba državi i kao navikavanje na ranije buđenje... diplomski se pisao, prepravljao, hvatalo se mentora gdje se god stiglo... dolaze dani kad se to treba predat, tvrdo uvest i predat poslovođi na zavodu (ili katedri, ovisi kak to zovete)... došao je i 13.7.2006. obrana diplomskog... nervoza se skupljala nekoliko dana, ali nije izlazila na vidjelo... a kad uđeš pred komisiju, više nema vremena za paniku... znaš da ti je to zadnje što radiš na faxu i probavaš napravit to najbolje... ponosan na sebe, izbrbljao sam svoje, odgovorio na pitanja koja su mi postavljena (treba znat brbljat i, kako se ono kaže, srat na usta)... feštanje na faxu, feštanje u bricu kraj faxa, tamburašima se s košuljama briše znoj (čak ni tamburaši nisu bili moja ideja, da se razumijemo) i dolazi trenutak kad se svi opraštamo, a kad ćemo se opet vidjet, to se ne zna... nekog ubrzo, nekog za par mjeseci, a nekog nikad više...

ljudi, neću sad srat s onim jadnim rečenicama "uživajte dok možete, vjerujte mi" zato kaj znam da niste debili i da ćete uživat i bez mojih prijedloga. treba bit čvrst pisihički, ostavit jednu dozu zezancije u svemu, ostat normalan čovjek, a ne rob svojih ispita, treba radit sranja, tu i tamo se razočarat, tu i tamo bit sretan, tu i tamo popizdit na sve oko sebe.. ponekad odjebat sve i reć "Ma ne da mi se sad niš radit! Jebeš ispit, idem slijedeći put!"... treba na sve gledat nekim očima djeteta i sve će it dobro... a vi, bolonjci, žao mi je kaj su vam to nametnuli, mene je to zaobišlo i sretan sam zbog toga... ipak se ovako gubi ono glavno kaj su nam profesori govorili "Studenti, fakultet nije srednja škola. Nitko vam neće reć 'djeco sutra je kontrolni!'.. sami odlučujete kada ćete i hoćete li uopće ići na ispit. pokušavate dobit svoju odgovornost i s tim se pomirite" sad toga više nema... Ali, to je već druga priča...

ja sam svoju ispričao